U sali se oseća napetost koja prethodi velikom trenutku. Svetla su prigušena, pogledi uprti ka bini, a vreme teče drugačije – kao da ga neko rasteže, kao da je i ono odlučilo da sačeka, da ne požuri. I onda, u tom treptaju večnosti, začuje se glas koji ne traži pažnju – on je već ima. Darko Lazić. Na bini, ali istovremeno svuda oko tebe. Ne samo kao izvođač, već kao prisustvo. Kao emocija koja te ne pita da li si spreman – samo te obgrli.
Njegove prve reči nisu note. One su ogledalo. U njima čuješ svoj sopstveni glas, one koje si potiskivao, one koje su čekale pesmu da bi izašle na površinu. I tada znaš – ovo nije samo koncert. Ovo je putovanje kroz tebe samog.
Pesme koje te pamte
Postoje izvođači koji pevaju pesme, i postoje oni kod kojih pesme pevaju njih. Kod Darka, svaka strofa ima dušu, svaka nota prošlost, svaki refren bol koji si jednom osetio, ali si ga zaboravio — sve dok nije zapevao on.
On ne “izvodi” — on proživljava. I tera te da i ti proživiš. Da ne preletiš preko reči, već da ih osetiš. U telu, u grudima, tamo gde muzika postaje više od zvuka. Gde postaje istina.
A publika? Publika nije publika. To su saputnici. Ljudi koji se prepoznaju u svakoj pesmi, u svakom pogledu, u svakom uzdahu koji prethodi snažnom tonu. Svi kao jedno. Svi prisutni. Svi — duboko, bezuslovno, tu.
Doček koji ne traži masku
Nova godina ume da bude puna očekivanja. Da zahteva osmeh čak i kada se ne osećaš kao da se smeješ. Ali ne i ovaj doček. Ne kada je Darko na sceni. On ne traži da se pretvaraš. Ne želi da budeš neko drugi. Njegov glas te ne poziva da zaboraviš, već da se setiš ko si. I to je možda najveći dar koji možeš da dobiješ u ponoć – dozvolu da budeš ti.
I dok se kazaljke sreću, dok svetla zasvetle jače, dok se boce otvaraju i glasovi se stapaju u čestitke – ti ostaješ miran. Jer znaš da ova noć, ovakva kakva jeste, neće proći kao i sve ostale. Ostaće. U tebi. Kao trag pesme, kao titraj u grudima, kao dah koji nisi znao da zadržiš.
Kad pesma postane sećanje
I kada sve utihne, kada se bina isprazni, kada svetla zamru, a stolice ostanu prazne – pesma traje. U sećanju, u telu, u nečemu što se ne može objasniti, ali se zna. Kao kad zatvoriš oči i još uvek vidiš prizor. Kao kad ćutiš, a srce ti peva.
Darko Lazić ne peva da bi impresionirao. On peva da bi dotakao. I to je ono što ostaje. I kada godina prođe, i kada tišina ponovo dođe – sećaćeš se kako si disao kad je on zapevao. I to će biti dovoljno.